Kao kustos koji je godinama pratio i pisao stručne kritike za velikane poput Emila Schumachera i Maxa Beckmanna, s posebnim zanimanjem pratim razvoj mladog, perspektivnog slikara Antonija Hasea.

On pripada onoj elitnoj skupini koja posjeduje viziju za unapređenje postmoderne umjetnosti i dekonstruktivizma. Nakon što sam pomno pratio njegove dugogodišnje likovne radove svih pravaca, ipak me oduševio ovim dekonstruktivizmom – te s punim uvjerenjem tvrdim da Antonio Hase pripada najznačajnijim slikarima postmoderne.

Njegova platna su dijalog između materije i duše te ga pozicioniraju u sam vrh suvremenog slikarstva.

Kada se sredinom sedamdesetih godina pojavila sve glasnija kritika protiv dominacije moderne umjetnosti, koja je težila sve većoj redukciji i minimalizmu, prvi su bili arhitekti. Osudili su stereotipnu arhitekturu koja je slavila betonsku čistoću, a u potpunosti zanemarivala detalj. Započelo je razdoblje postmoderne, doba osviještene reciklaže i spiralne (takozvane kružne) ekonomije. Njima su se pridružili i likovni umjetnici, odnosno galeristi i likovni kritičari, među kojima je bio najglasniji Bonito Oliva najavljujući novo doba transavangarde.

Osamdesetih godina, kada se Antonio Hase uključio svojim slikarstvom u likovna zbivanja, otvarali su se prostori novom slikarstvu, novoj slobodi izražavanja, pluralizmu, ali i predmilenijskom i postmilenijskom kaosu ili dekonstruktivizmu, koji i danas vlada. Mediji su tada brujili o kaosu kao stanju u svemiru, koje je utvrdila znanost, u kojem ne vlada savršeni red, kao što se do tada mislilo, već i kaos ima važno učešće u postojanju.

Slikarstvo Antonija Hasea usmjereno je pogledom u svemir, taj začarani prostor u kojem jesmo, u kojem plovimo na svojoj planeti po utvrđenoj putanji. Začarani smo, u tom nikad do kraja razumljivom putovanju. Njegove su slike bespredmetne, pune osjećanja i proživljenosti. Koliko su osobne po izboru boja i poteza, te po strukturama slike koje se mijenjaju prema raspoloženjima, toliko su opće i metafizičke. Ne govore ništa, ne teže simbolima, već neposredno djeluju na naša osjetila.

U toj nijemoj komunikaciji likovnog govora dijelimo s autorom poneki bljesak njegovog osobnog doživljaja koji je izrazio u slici, iako svaki gledatelj vidi ono što želi vidjeti. Ljepota i vrijednost ovih slika leži u činjenici da nam umjetnik ne sugerira ništa više od onoga što smo spremni primiti kroz pogled na boje i oblike, kroz raznolikosti stvorenih konstelacija i jakih vibracija koje slike emaniraju.

Antonio Hase ističe trojicu velikana koji su utjecali na njegovo opredjeljenje za enformel. To je prvenstveno Vlado Kristl s kojim je bio vrlo blizak, zatim Emil Schumacher, koji je usput rečeno zahvaljujući svome sinu Ulrichu dobio u Hagenu velebni muzej, i hrvatsko-češki arhitekt Vlado Milunić, koji je u svoju arhitekturu unio postmodernu dekonstrukciju. Taj postmoderni i novomilenijski dekonstruktivizam razvio je temperamentni Antonio Hase u originalan i autentičan rukopis/slikopis, kojim stvara već četiri desetljeća uzbudljive i zanosne slike.

U ovoj maloj retrospektivi slika možemo naslutiti umjetnikov refleksivni impuls i s njime podijeliti iskrena i poetična iskustva likovnog doživljaja začaranog svemira. Boje Antonija Hasea su vatrene, prštave jarke, čiste i svijetle, potez razmahan i raskošan, iza svake slike stoji neka skrivena autorova misao. No, kao i svi slikari enformela, tako ni Antonio Hase ne dozvoljava da mu se suviše približimo. Njegovo je slikarstvo zagonetno. U univerzalnosti boja, oblika, ritma i slobode izražavanja, umjetnik postavlja gledateljima nenametljiva pitanja, ne tražeći odgovore, prepušta im jednostavno – užitak gledanja.

Antonio Hase desetljećima se iskazuje kao dinamičan i vrlo ozbiljan hrvatski i njemački umjetnik, koji živi i djeluje između Münchena i Zagreba. Njegovo slikarstvo odiše apstraktnošću za koju se vezao od svojih prvih likovnih ciklusa od sredine 1980-ih, uvelike zahvaljujući poznanstvu i susjedstvu s hrvatsko-njemačkim umjetnikom Vladom Kristlom koji ga je uveo u začarani svijet apstrakcije. Nakon toga sretao je i druge njemačke umjetnike poput Emila Schumachera s kojim se prijateljski povezuje te počinje njegovo djelotvorno umjetničko izražavanje koje traje do danas.

Tijekom proteklih desetljeća ostvario je desetak uspješnih manjih izložbenih ciklusa, uglavnom usavršavajući svoje apstraktno izražavanje, dokazujući svoju slikarsku autentičnost na zahtjevnom njemačkom tržištu. Postupno je ovladao svim oblicima slikarskih apstraktnosti, od apstraktnog ekspresionizma do geometrijskog apstrahiranja, tragajući za njemu svojstvenim dekonstruktivnim oblicima, propitujući svemir kojeg je otkrivao u pojedinim likovnim i graditeljskim izvedbama znamenitog Hrvata Vlade Milunića, sve do novih likovnih pravaca i do dekonstruktivizma.

Vladu Milunića, koji je kao profesor arhitekture i arhitekt djelovao u Češkoj, smatra se jednim od predvodnika dekonstruktivizma u arhitekturi, kojeg je razvijao blisko surađujući s Frankom Gehryjem, kanadsko-američkim arhitektom, te Richardom Rogersom i Normanom Robertom Fosterom, britanskim arhitektima. Utjecaj na Hasea izvršili su, uz Emila Schumachera, i Otto Piene, Georges Mathieu, Sam Francis, hrvatski kipar Stanko Jančić i hrvatsko-kanadski umjetnik Miljenko Horvat.

U svojim slikarskim počecima Antonio Hase slikao je krajolike iz svoga zavičaja – rijeke, vodopade, izvore, potoke, polja, livade, močvare – koji su za njega i nakon što je otišao u svijet postmodernih apstraktnih izričaja tematski ostali nezaobilazni.

Slikar suzdržano i brižno pristupa temi svemira, svemu što se o njemu govori i znanstveno tumači, kao i pojavama poput gromada otopljenog leda. Tematski „Začarani svemir" za umjetnika je posebno odredište u kojem se pojavljuju sjećanja, susreće nebeska i zemaljska zbilja, a uvelike se odvija i obnavlja kao rascvjetali život i lepršavi svijet svemirskih tijela. Sve se to dojmljivo iskazuje na umjetnikovim slikama oslikanim čistim bojama, koje kao takve publika dobro prihvaća.

Izložba u galerijskom prostoru Kuće arhitekture ORIS pokazat će pojedina djela iz prijašnjih ciklusa i desetak novih radova dekonstruktivizma.

Izuzetno nam je zadovoljstvo što Historijski muzej BiH od umjetnika Antonija Hasea prima sliku u apstrakciji državne zastave BiH pod nazivom „Jedina".

Umjetnik je prethodno izradio i državnu zastavu Republike Hrvatske pod nazivom „Voljena". Životni put Antonija Hasea izuzetno je inspirativan. Otišao je s naših prostora u zapadne zemlje s ciljem da uspije, u čemu je i uspio. Njegov put bio je trnovit i naporan, no to ga nije spriječilo da traga za vlastitim izričajem.

Tijekom svog umjetničkog sazrijevanja u Münchenu susretao se s Emilom Schumacherom i Vladom Kristlom, a u Hamburgu s Gerhardom Richterom.

Prijateljstvo je neprocjenjivo bogatstvo, a gesta gospodina Antonija Hasea to i potvrđuje. Donacijom svog rada Umjetničkoj galeriji BiH ne samo da je obogatio našu kolekciju slika, već je ostavio i trajan trag u našoj instituciji. Stoga možemo Antoniju uputiti jedno veliko hvala.

Ovim putem mu upućujemo najsrdačnije i beskrajno hvala. Slika se nalazi u Nacionalnoj galeriji Bosne i Hercegovine.

Dana 27. ožujka, uz bogat kulturni program, jutro je započelo donacijom slike naziva „Vukovarski vodotoranj", apstraktnog djela poznatog hrvatsko-njemačkog umjetnika Antonija Hasea. Riječ je o slici velikih dimenzija, 210 × 175 cm, koja uvjerljivo prikazuje Vodotoranj kao znameniti simbol Vukovara.

Hubertus Froning zapisao je nekoliko rečenica na deplijanu tiskanom prigodom donacije, istaknuvši da se Antonio Hase tijekom proteklih desetljeća izdvaja među mnogim umjetnicima kao predvodnik slikarskog dekonstruktivizma, kojeg je pionir u svijetu i Europi.

Gradski muzej Vukovar zahvaljuje na darovanoj umjetnini koja će obogatiti fundus zbirke Muzej Vukovara u progonstvu.